Vitić, Ivan (Šibenik, 21. II. 1917 – Zagreb, 21. XII. 1986), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika visoke moderne poslijeratnog razdoblja u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome radio je kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije Fakulteta (1941–43), potom kao suradnik → Alfreda Albinija, te u ministarstvu graditeljstva NR Hrvatske (1945–46). Od 1946. bio je projektant u → Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ; isprva Zemaljski građevno-projektni zavod), a nakon njegove reorganizacije i djelomičnog raspada 1951. vodio je Arhitektonski biro Vitić (poslije studio AB 17), na čelu kojega je bio do smrti.







Među prvim njegovim realiziranim projektima bili su omladinsko naselje Pionirski grad (danas Grad mladih) u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi (1948–51; s J. Seisselom i dr.) i pogoni tvornice Jugokeramika u Zaprešiću (poslije → INKER; 1952). Njegove mnogobrojne realizacije, osobito u Dalmaciji, sinteza su internacionalne moderne arhitekture i lokalne graditeljske tradicije, bilo uporabom materijala bilo prostornom dispozicijom objekata, čime ostvaruje visokovrijedan dijalog arhitekture sa zatečenim prostorom: Osnovna škola Simo Matavulj u Šibeniku (danas OŠ Fausta Vrančića, 1952), stambeni blok u Ražinama kraj Šibenika (1952), stambena naselja JRM-a na Visu i Baldekin u Šibeniku (1953), hotel Jadran i kino u Šibeniku (1957–59), zgrada Socijalnog osiguranja u ulici Šimuna Kožičića Benje 2 i stambeni blok između ulica Jurja Divnića, Mate Karamana i Nikole Matafara u Zadru (1958–59), moteli poduzeća Sljeme u Biogradu (danas srušen), Preluci kraj Rijeke i Trogiru (danas zapušteni) (1965). Inovativnošću i smjelošću konstrukcije ističu se bivši domovi JNA u Šibeniku (1961., danas Gradska knjižnica Juraj Šižgorić) i Komiži (1967., danas zapušten), Stambeni neboder i bivši Dom JNA na Pojišanu u Splitu (1966., danas Gradska knjižnica Marka Marulića) te projekt za paviljon SAD-a na Zagrebačkom velesajmu (1965), a napose izložbeni paviljon 40 na Zagrebačkom velesajmu (1957., isprva paviljon Savezne Republike Njemačke, danas klizalište). Potonji je natkriven visećim krovom, tj. mrežom prednapete čelične užadi raspona 95 m usidrenom u zabatne armiranobetonske nosače, te je do danas ostao jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstruktivnog umijeća u nas. Po urbanoj dispoziciji, plastično-kolorističkom pristupu i stambenoj tipologiji osobito se ističe stambeni sklop na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice u Zagrebu (1962). Među Vitićevim tek djelomično realiziranim projektima se čistoćom apstraktne forme ističe zgrada društveno-političkih organizacija na Prisavlju u Zagrebu, popularno zvana Kockica (1968., danas Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Vlade RH).













Dobitnik je prvih nagrada na natječajima za zimski bazen u Jesenicama (1953), paviljon nacija na Zagrebačkom velesajmu (1956), regulaciju kompleksa Cesarčeva–Kurelčeva ulica u Zagrebu (1959), Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; 1959), bolnicu za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama (1965). Bavio se i problemima regulacije povijesnih dijelova gradova (poluotok u Zadru, obala u Šibeniku, središte Mostara). Dobitnik je Savezne nagrade Borbe (1965), nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1979) i »Vladimir Nazor« (1984).